Maja Banović

Zona komfora. Zona ugode.

U teoriji, stanje u kojem su stvari iz okoline bliske, poznate i pod kontrolom. Prije bih rekla pod osjećajem kontrole, no kako bilo, omogućava nam nisku razinu stresa i anksioznosti.

Pa opet, svi nam stalno govore da se sve značajno nalazi – izvan nje.

Reći će vam to treneri, knjige, pisci, gurui, psiholozi. Svi se nešto slažu da nekamo iz nje moramo izaći.

Ako ste iti malo kao ja, ovo će vas malo nervirati, jer kamo da idem? Gdje je izlaz? Često puta ga i tražimo, jer sve to što nazivaju našom zonom ugode i  komfora, paa i nije baš ugodno, niti komforno.

Svima nam se čini da bismo mogli biti bolje plaćeni, imati bolje odnose, raditi poslove koji nas više ispunjavaju, imati više radosti oko sebe, više vedrijih ljudi, više povezanosti, više sretnijih okolnosti, više ljubavi, više razumijevanja, a mnogi od nas se u svojim zonama nose sa pravim pravcatim bitkama, svađama, gubicima, lošom srećom, viškom kilograma, manjkom kilograma, nasiljem, raznim patnjama, dijagnozama, poslovima, šefovima, kolegama, samoćom, pravim metal stresom – nastavi niz.

I onda vam kažu da si u svojoj zoni ugode i da trebaš iz nje izaći – a ti na gorućem biciklu, pod stopalima plamen, juriš nizbrdo niz makadam, izbjegavajući rupe,  a iznad glave ti lete vrane, koje te gađaju kamenjem. Zaista ugodno! Ova moja crvena zona zaista mi ne dozvoljava da izađem, baš sam se razbaškarila u njoj – teško je ne biti sarkastičan.

Dok si tako u zamahu svoje ugodne crvene zone, tražiš i izlaz. Sve u letu. Vrata nigdje, na ovoj vjetrometini ni prozora nigdje, zraka ima i viška u tom vrtlogu, jedino još da provjeriš koliko je udoban spust sa litice.  😀

Šalu na stranu, da jednom razjasnimo ovo. Ne znam slaže li se znanost sa ovim, ali meni su se pospajale iskustvene lampice, pa da ih podijelim s vama, da ne bude „neće ona niđe“.

Ne znam i nisam provjeravala tko je ovo ikad nazvao zonom ugode, no razumijem potrebu izbjegavanja stresa. Međutim, osjećam potrebu ovo nazvati malo samo izmijenjenim rječnikom i sve će vam se samo pojasniti: i zašto tu opstajete i gdje je izlaz.

Zona ugode je zapravo zona izbjegavanja neugode.

U ma kakvim okolnostima bili, imamo tendenciju izbjeći stres. Stres je vrsta patnje i mi ga nastojimo izbjeći kad god možemo, bez obzira koliko je ugodno ili neugodno u našim životnim okvirima.

Možda imamo višak kilograma i većinu vremena to izaziva neugodu (o da, ja ovo dobro znam – imala sam ih gotovo 150), no kako uskraćivanje obroka, priprema obroka, glad, teška pokretljivost velikog tijela, pa i određeni fiziološki elementi samog procesa gubljenja kilograma koji rade otpor gubitku (da ne ulazimo sada konkretno u ovu temu), to je iznimno neugodno za nas – ma koliko nam povremeno naše tijelo izazivalo nelagodu, u mirovanju kad sjedimo sami sa sobom, nije nelagodno; nije nelagodno ni dok gledamo TV grickajući nešto ukusno, a ugasiti TV, obuti patike, sići niz stepenice, ući u teretanu, suočiti se tuđim pogledima, pa svojim ograničenjima, pa spravama, pa boli – odložit ćemo tu nelagodu za drugi dan. Pa  za sljedeći dan. Nije stvar koliko je danas ugodno bilo popeti se na peti kat, dok smo se vraćali s posla, to je bila nužnost, ovo ćemo izborom – izbjeći.

Koliko puta niste rekli nekome svoje mišljenje, koliko puta ste bili optuženi za nešto što niste učinili, koliko puta vas je netko ponizio, koliko puta ste pretrpjeli nečiji verbalni napad, preuzeli krivnju u tišini, došli doma pa vodili mentalnu bitku u glavi što biste stvarno rekli, što ste trebali reći, kasno se sjetili što ste trebali reći – ništa ovdje nije bilo ugodno, ali ste procijenili da ćete izbjeći neugodu ako prešutite, pustite, jer ako progovorite nelagodno je: možda ćete izgubiti posao, osobu, status, priliku. Vraćate se u svoju zonu izbjegavanja nelagode, okrećući nečiji broj da im ispričate događaj, objasnite zašto niste, koliko je nepravedno, koliko ste ispravni.

Koliko puta ste se našli u ozbiljnim poteškoćama, recimo financijskim i čak znate koja opcija bi mogla biti rješenje. Evo za primjer, možda ste bili u situaciji da morate okrenuti nečiji broj i zamoliti pozajmicu. Težak poziv, zar ne?

Možda ste čak u miru, čuli ste za neku priliku koja vam grije srce, no trebate okrenuti nečiji broj kako bi vas imali u vidu. No, ta osoba nije poznata o tome da je pitoma; možda više piton, nego pitom i vi odustanete, možda bude drugi put nešto slično.

Nabacala sam samo nekoliko opcija, ali opcije ovog stresa, ove nelagode su beskrajne, bezbrojne, sa još toliko kombinacija: strah od javnog nastupa, strah od odbijanja, strah od tuđeg mišljenja, strah od odbijanja, poniženja, da je prošlo previše vremena, da je prekasno, prerano, da će vas ismijati, da ćete ispast ludi, da će vas ogovarati, da ste ružni, da vas ne vole, da ćete ostati sami,…

Zamislite koliki je  tek teret izaći iz pravog nasilnog odnosa! Dok se većina ljudi priklanja nasilniku i osuđuje žrtvu – zašto to trpi, vi ne biste nikad, sjetite se da vam je često nelagodno vratit i pokvareno meso u trgovinu, kamoli izaći iz zone gdje vam je kao dio nasilničkog odnosa, često najopasnije mjesto – mjesto izlaza iz te zone.

Dakle, gdje je izlaz iz ove naše iznimno “ugodne” zone?

Nema velikih vrata sa trubljama i lavovima na izlazu – izlaz je tih, u malim svakodnevnim koracima; vrati to meso u trgovinu, reci osobi da ti je nelagodno kada tako govori, zauzmi se za sebe, zatraži svoje pravo, odi po taj dokument u općinu, nazovi tu osobu, reci svoj stav, reci to da, reci to ne, svaki dan. Svaki dan. Mala stvar svaki dan. I još nešto. Poduzimanje stvari i zauzimanje za sebe ne mora biti nešto kao ti u maskirnom odjelu sa ratničkim bojama, sasvim dobro radi i „shvaćam tvoj stav, ali evo meni to nekako sa mnom baš i ne rezonira, ne bih ja ipak“ ili “evo, shvaćam da ti je ovo sad važno, nije nešto što ja želim, učinit ću ovo za tebe danas, ali molim te ubuduće uvaži da mene to opterećuje“ ili „molim vas, kada mogu očekivati vašu uplatu“ ili „zaista bi mi trebali novci koje sam ti pozajmio, molim te ovaj tjedan da mi ih vratiš, je li ti ok do srijede?“. Pokucaj na ta vrata. Ustani. Pogriješi. Ispričaj se, neovisno o tome da li će isprika biti prihvaćena – i drugi imaju pravo na svoj stav i svoj izlazak iz svoje, evidentno jako zanimljive zone.

Što će se dogoditi nakon ovakvih koraka i ovakvog izbora? Vrlo brzo će postati lakše. Nova zona, nova pravila. Narast će ti samopouzdanje. Bit ćeš bolje volje, na višoj vibraciji, energičnija osoba po defaultu, više smijeha, a i tijelo će ti biti zahvalno – manje stresa nosi svoje benefite. Sve u svemu, biti ćeš više „real“, manje „fake“ i to će otvarati mnoga vrata koja do tad nisu bila ni vidljiva. Onda ćeš shvatiti koliko te ovo oslobodilo, koliko je znatiželje i radosti sada ovdje. Neki ljudi će „otpasti“. Pojavit će se neki drugi.

A s njima i sretnije okolnosti.