Maja Banović

Kako ti se čini? – motrila je sliku škiljeći.

Boje su predivne, al` ja baš i ne razumijem boje – slegla sam ramenima – ovo bih, brijem, držala na zidu.

Želiš je? – pita.

Pa koliko je? – odgovaram pitanjem.

Kako misliš? Govorim da ti je poklanjam, ako želiš, ne lupetaj, ideš mi na živce. Kakve pare za ovo?! – pljesnula je rukama, ne znam baš s kojom svrhom

Možeš mi je pokloniti, ali kako to misliš pare za ovo? Mi i inače kupujemo slike. I sve ostalo. Čak i šalice za Valentinovo i kutiju za slatkiše koja nam samo smeta po kući, konzumerizam, ovo, ono – bacala sam i pomalo otrovne strelice, dosadilo mi je što ne vidi ono što svi vidimo.

Da, da, de dobro je, neka se osuši pa je nosi. I ne počinji s tom svojom pričom, o p e t. Znam što ćeš reći. Nemam živaca za to danas, ne u ovoj situaciji, ne sa ovim troškovima – bacila je rukavice u kut.

A mogla si mi prodati sliku – promrljala sam.

Šta? – nije me čula.

Kažem da ruzumijem – sad je već nastojim ne provocirat, znam da ju je stislo sa svih strana.

Ne dociraj, nabit ću te – nasmijala se zavrnuvši očima – spomeneš li riječ na z, p, m, poslat ću te tamo, tim redoslijedom, kapisko? – osjećala se iziritirano, a ja sam se nervirala, jer nema načina da je dozovem.

Ok. Suši se. Pokupim. Odoh. Zovem te poslije – kupila sam sa stola mobitel, tražeći pogledom gdje sam bacila jaknu ulazeći na autopilotu.

***

Ide mi na jetru, ide! Volim je, al ` ide! Ovo nema smisla. Njoj treba šok terapija! Znam da nije svaki put, svačiji put. Znam da nije svaki alat za svaki rad. ZNAM! Al ubija me gledat je ova_ – zazvonio je mobitel – evo je, otkud ona sad, rekla sam da ću je _ – kliknula sam zelenu slušalicu – e, otkud ti u nedoba? Mogu. Za 20-ak? Može. Oš `ladnu, imam u frižideru. Znam. Aj. Eto me – samo sam stresla glavom – jasno ti je, odoh navuć bilo šta, pa odoh tamo.

***

• Šta se dogodi? – pitala sam i bacila ključeve na stol za kojim je sjedila.
• Maja je otišla s njim, kaže želi večeras tamo spavati – glas je bio isuviše miran – a ja evo sjedim i nemam snage ni misliti, nisam joj još ni rekla da moramo iselit, niti da ne može na ekskurziju. On bi mogao, mogao bi naravno, ali evo on neće, neće, pa je bolji od mene, naravno. Nemam pojma kamo ćemo. Strah me da će htjeti ostati kod nj_ – letargičan glas se zagušio, gutajući suze koje ne izlaze.
• … – toliko toga sam htjela reći, ne reći, izvrištati, ona ne želi čuti.
• Nego – počela je opet – ti stvarno misliš da to tvoje radi?
• Radi – tiho sam rekla i prije nego su mi misli spojile u glavi da je ona pitala bilo što na ovu temu.
• Šta, kao zaželim s njom dobre odnose, novi posao, novac, stan, njen izlet, ponavljam to kao blesava, evo cijelu noć i to je to? – trudila se imat što otrovniji ton, ali iz grla je izbijao i očaj.
• Ne. To je put u psihozu, nema od toga ništa – pogledala me pogledom kao da li si normalna, 28 godina mi tupiš to, na svaku glupost i sad kažeš ne, nije tako – K`o boga te molim, znam da ti je sve banana, ali ne pričam o čarobnom štapiću koji ljudima ispunjava želje, prestani bit sarkastična. Mogla sam već i leć, došla sam k tebi. Ne moramo o ovome.
• Ok, ajde, imaš pet minuta i to samo zato što sam na rubu – treskala je nogom.
• E pa vidiš, najveći broj ljudi potraži spiritualni izlaz kada je na dnu. Tako ja, tako uglavnom svi, tako evo ti – misliš li da ima šanse da u tome ima nekog smisla? Da je teret ono što dođe, kako bi bio dio buđenja? – šuti, prekinula sam njen pokušaj da nešto kaže – dala si mi pet minuta, pokušaj tih pet minuta čuti nešto, ne sikći – mahnula je rukom k`o ajde nastavi.
  Dakle, većina buđenja dolazi iz patnje.
  U tom smislu patnja ima svrhu, dovodi te pred zid kako bi potražila manje materijalan izlaz, kako bi u mraku i bez osjetila vidila snagu koju ne vidiš dok se služiš običnim vidom, sluhom, dodirom,… Kontaš? Onda shvatiš da se nešto tu riješi, a nije bilo izlaza? Koliko puta se to nešto riješilo kada nije imalo nikakvu šansu? Nešto se spopetljalo i opet je bilo.
  Je li ovo čarobni štapić za kuće, novce, vile, zdravlje, poslove i uopće ispunjavanje naših želja? Automat i bankomat bez kraja? Nije, ženo!
• Šta će mi onda? – promrmljala je.
  Ignorirala sam strelicu – to je veće od toga! Put izmjene uvjerenja, ne put manipulacije materijom. Nije pitanje što ćeš imati, nego tko ćeš biti, tko si, halo, a ono tko si će biti i ono što imaš, razumiješ li išta od ovoga što govorim? To što želiš je posljedica, posljedica onog tko jesi. Ti tko si sad, živi i ima ovo sad – i to je ok, i to je način da odživiš život, ako želiš nešto drugo, ti budi to drugo. Kakva osoba ima dobre odnose, ljubav, pare?! Kakva? Reci mi!
• Lijep način da mi kažeš da ne valjam? Mogla si to odmah reći – kao da me nije čula, njeni programi, njene emocije, gutale su je.
• Aaaa, ne! Prestani! Tamo gdje ja vidim odgovornost, ti spominješ krivnju, tamo gdje ja vidim opciju, ti vidiš osudu! Najbolja moguća vijest je da kako si ušla, možeš i izaći, halo! Daj si šansu! Ako imaš 1% šanse da živiš što želiš, zašto to ne uzmeš? 1% je opcija, što je alternativa? 100% neću?!
  Pa nemoj! Okreni se oko sebe! Živiš u strahu da ti dijete neće živjeti s tobom, imaš li rješenje? – zaplakala je.
  Stala sam.
• Plači, rekla sam. Plači najviše što možeš! Ništa u ovom trenu ne možeš bolje napraviti za sebe.
• Zar ovo prema tvojoj teoriji manifestacija i zakona – kroz suze se još čula ironija – nije negativno i sad sam tek nagrabusila?
• Ne. Upravo to ti pokušavam reći. Biti pozitivan nije smijat se kao lud na brašno, ponavljat ja sam bogata, ja sam bogata, ja nemam bivšeg muža kretena i svemir koji ti se klanja i rješava to što si se odlučila udavati, graditi odnose, tvrdoglaviti, biti najpametnija u rupi u kojoj si! Biti pozitivan je reći o da, kako se ovo super zafrknulo, isplakati i dušu i očni vid, izbaciti smeće, kopati noktima do svojih smećavih uvjerenja i onda se smijati sam sebi koliko je u stvari bilo lako. Radiš to što ti govorim svaki dan i tako, toliko je lako. Šta je teško? Neznanje.
  Želiš vjerovati da nema izlaza, da si jadna i bespomoćna i da izlaza nema? Nije li to ono što vjeruješ? Nije li to ono što dobijaš u realnosti? Je li to realno? Realno je. Ne može biti realnije! Al` to ti i govorim! To što nosiš kao uvjerenje, vidi se u stvarnosti! Kao svaka tvoja slika koju si nacrtala! Prenijela si je iz glave, iz emocija, u stvarnost, tako je lako! Prestani slikati ovu sliku, samo prestani. Udavi je suzama, baci je u zid i reci dosta mi je! Hoćeš pozitivno?! To je u ovom trenu pozitivno! Bit ćeš ljuta za promjenu, umjesto jadna, već to je pozitivno, danas!
• Ti stvarno vjeruješ u ovo? – znala je odgovor, ali trebala je potvrdu da možda ima nade.
• Ne vjerujem – znam. Naravno da vjerujem, ali vjerujem, jer znam. Ne nadam se da je tako, testirala sam ovo nebrojeno puta. Ne vozim Jaguara, pa opet znam – nasmijale smo se u isti tren, jer zapravo nisam ni blizu Jaguara.
• Koliko će mi vremena trebati za ovo? – nadala se vjerojatno instant rješenju.
• To ne mogu ja znati, ali ti znaš.
• Ja ne znam ni odakle da počnem, kako li tek to da znam? – zakolutala je očima
• O, znaš. Misliš li da noćas možeš promijeniti život zauvijek? – pitala sam ozbiljno
• Nee. Bože, ne. Naravno da ne – odgovorila je.
• A sutra?
• Ne.
• Za tjedan?
• Ne. – zvučala je već nestrpljivo sa tonom šta ti je.
• Samo odgovaraj! Možeš li za pola godine?
• Pa nisam sigurna. Ne vjerujem. Mislim da ne.
• Godina?
• Možda. Možda ne sve. Nešto sigurno mogu promijeniti za godinu. – razmišljala je na glas
• Jesam ti rekla da ti znaš.
• Za godinu?
• U tom vremenu ćeš sigurno imati rezultate.
• Ali to je kasno, do tada treba preživiti noć, dan, tjedan,…
• Treba. No, vrijeme će proći, želiš li za godinu imati opet ovakvu noć?
  Šutila je. Prvi put ikad razmišljala je u smjeru mogućeg rješenja.
• Strah me je.
• Znam, no moraš razumjeti da strahom hraniš opciju koju ne želiš. Nema potrebe za strahom od straha, već otvarajući opcije, iznad si situacije od prije kratko vremena, već se pomjerila realnost, samo pokušaj ostaviti otvorenu opciju u glavi, da se stvari mogu brže odvijati, mogle bi i odmah, ako im ti dozvoliš. Ti u ovom trenutku rezoniraš sa idejom o godinu dana. No, to jeste realno, samo zato jer ti osjećaš to tako. Točka koju možeš pojmiti. Osjetiti. Shvaćaš?
• Sad zvuči malo smislenije. Da. I dalje ne mogu zamisliti rješenje noćas, ali nisam više ni ljuta, sad se već nekako nadam.
• Naravno, od kad sam došla do sad tvoje raspoloženje je išlo od krivnje, očaja, preko ljutnje u nadu i to je to. To tražiš. Rast. Zato se ne plaši, otišla si sa točke na kojoj si bila. To već sutra znači ljepšu realnost.

Zazvonio joj je mobitel.

• Hej – javila se – nisam još. Je li sve u redu? Da. Eh – duboko je uzdahnula.
  Istina je – nastavila je, oči su joj se punile suzama – oprosti što ti nisam rekla, trebala sam, ali ja… – zamucala je – možeš, da, može. Sad? Da. Hoću, odmah. Ljubim te, ajde, tu sam za 15ak – prekinula je vezu, pogled joj je bio zaprepašten.
• Maja – rekla je – On joj je rekao. Pretpostavljam da je htio predstaviti me kao, ne znam, nikad ne valjam.
• Ma čekaj, šta je rekla? – pitala sam.
• Da je čula da nemam novac za stanarinu i ekskurziju i da želi doći doma, da joj je žao, ali da želi doma k meni.
• Pa stani, hej, stani! Ne govori sad opet nikad ne valjam! Ona je to prihvatila već i želi doma k svojoj mami. Prihvati to. Ajmo. Idi po nju, javi mi se sutra. Ona je dobro, ti si dobro, zar ne vidiš pomak?

Gledala me izgubljeno i u nevjerici – čekaj, to je to? Ona želi ipak doma?

Ali ja nisam bila pozitivna!
Nasmijala sam se – Većina ljudi ne razumije što znači pozitivno i da je tu riječ o nečem drugom. Pusti to sad, obuvaj se!

Da!